Meow piše priču (vol. 2) - Djevojka zvana Ništa

Prije nekoliko dana, objavila sam svoju priču, napisanu prije nekoliko godina. To mi je dalo polet i inspiraciju da ponovno počnem pisati i provjerim je li nekoliko godina iskustva dalo neku novu dimenziju mojim pričama. Veselim se svakom vašem komentaru i sugestiji jer mi ovaj način izražavanja puno znači.

Krenimo na priču...

Pjesma za slušanje uz čitanje priče

Djevojka zvana Ništa

Izvor

Ja sam djevojka zvana Ništa. Ne znam koliko je točno dana prošlo otkako sam postala Ništa. Kad si Ništa, dani se nekako stapaju, sve se nekako stapa. Život postaje šarena gomila Nečega, s razmrljanim rubovima, pomiješanim mirisima, tamom koja se pretapa u svjetlost koja se ponovno pretapa u tamu. Ta kakofonija zvukova boja i mirisa je Nešto. U mom životu sada postoji samo Nešto i samo Ništa koje polako, dan za danom guši Nešto. Nisam oduvijek bila Ništa. Nekad sam i ja bila Netko, bila sam dio Nečega. Imala sam Ime, imala sam Obitelj, imala sam Ljubav.

Ljubav...nije li to baš zanimljiva riječ? Počinje ljupko, mekim LJ, pretapa se u U i B i A koji zvuče nekako veselo i obećavajuće, a završava slovom V. Snažnim, jakim slovom V. Upravo onakvim kakva je bila Ljubav koja je utopila zadnji trag Nečega u meni. Ja sam sada Sjena. Nitko me ne primjećuje. Hodam gradom i gledam ljude. Stare ljude, mlade ljude, lijepo odjevene, one nemarno odjevene, uniformirane, jedinstvene, svakakve. Naoko nemaju mnogo toga zajedničkog, ali ja vidim. Ja znam. Nekima se na licu ocrtava ljupko LJ, ljupko LJ koje nosi leptiriće u trbuhu i obećava slatke poljupce i prvo „volim te“. Ah, kako mi ih je ponekad žao. Ni ne znaju koliko je bolno kratak put od LJ do V. Nekima se na licu ocrtava U koje nosi strastvene dodire, tišinu u kojoj se čuju samo uzdasi i stenjanje, mrak u kojem se može osjetiti samo miris znoja i strasti i hladnoća u kojoj je užareni dodir još slađi. Nekima pak B šapuće u uho: „Zašto misliš da si zaslužio sreću? Zar zaista misliš da nema boljeg od tebe? Da ne zaslužuje bolju od tebe? Zar ćeš se zaista praviti da nisi vidjela ruž za usne na njegovoj košulji? Djevojko smiješna, zar nisi na njemu osjetila miris njenog znoja i strasti pomiješane s njegovim, bolno poznatim mirisom?“. Nekima A sjedi na natečenim kapcima sućutno ih milujući po njima, A koje donosi besane noći, tihe i glasne prijekore i optužbe, A koje ne oprašta onu dječju nevinost zbog koje se dajemo dušom i tijelom. Bezuvjetno. Tada dolazi V. V koje slama srce na pola i koje nam ne nudi nadu da će ikada biti bolje. V koje gleda s podsmijehom i govori: „Budalice, zar si zaista mislila da postoji sretan kraj? Da postoji Nešto? Dušo, ti si Ništa, a Ništa ne može imati Nešto poput sretne ljubavi. Zar ne znaš da su bajke samo bajke, a da je život Nešto drugo?“

I mene je V podsjetilo koliko je jednostavna transformacija iz Nekog u Ništa. I moje je srce slomilo na polovice i otpuhnulo ih u vjetar u kojem se polovice ne mogu ponovno sastati, poput izgubljenih ljubavnika u olujnoj noći koji mole božanstva da ih ponovno spoje. Nemaju božanstva vremena za trivijalne male želje običnih smrtnika. Sjede na svom prijestolju i smiju se mladim ljubavnicima. Drže V u krilu i daju im malo LJ i U prije nego puste B i A, prije nego zadaju finalni udarac koji nudi V.

Kada nekome pokušam otkriti Istinu, ne žele je čuti. Svi žele bajku. Svi žele Ljubav. Ah, kako li su samo naivni. Ni ne znaju da je Ljubav zbroj svega. I da moraju uzeti Sve ili Ništa. V ih ne zanima, ne plaši ih. Uzimaju Sve, pohlepno, bez razmišljanja, halapljivo sišu slatke sokove LJ i U, kao dijete koje s osmijehom na licu guta jagode. Sve ima cijenu. Je li vrijedna vječnost V za kratki trenutak sreće? Je li vrijedna komadića duše? Ne znaju li da na kraju svatko umire sam? LJ , U, B, A i V sjede na svježe iskopanom humku starca zvanog Ništa i dogovaraju pravila igre za Neke.

Mrtve nije briga. Mrtve ništa ne boli i ništa ne znaju. Počivaju vječno u toplom zagrljaju Zaborava i mirno snivaju. Čemu onda sve to Nešto? Božanstva života, zašto ste tako okrutna? LJ i U, zašto niste snažniji? B i A, zar ste zaboravili? V, ima li nade za tebe? Nemam odgovor. Ja sam samo jedna djevojka zvana Ništa. Kako bih ga i mogla imati?

Ja sam djevojka zvana Ništa. Ne znam koliko je točno dana prošlo otkako sam postala Ništa. Kad si Ništa, dani se nekako stapaju, sve se nekako stapa. Nisam oduvijek bila Ništa. Nekad sam i ja bila Netko, bila sam dio Nečega. Imala sam Ime, imala sam Obitelj, imala sam Ljubav. Sada hodam ulicama kao Sjena. Držim V za ruku i promatram Nešto i Neke sa sažaljenjem i čekam da me Zaborav primi u svoj topli zagrljaj.

Kako vam se sviđa ova priča, usprkos tome što je malo "mračna"?

- Meow -