Nekoć (ne baš tako) davno

Ne sramim se priznati – ja sam ovdje najstarija Čka. Ugazila sam (prekrasnim i nadasve simetričnim nožnim prstima) u nemirne vode trećeg desetljeća.

Kao takva uzimam si pravo da u prvom postu u nostalgično-šizofreničnoj maniri trabunjam o osamdesetima- dakle o vremenu kad su se osobni uspjesi nekih od ovih mlađahnih mjerili kvantitetom i kvalitetom fekalne materije u peleni.

Ove druge koje su u tom desetljeću bile tek plutajući snovi u gonadama svojih roditelja bolje da ni ne spominjem.

Izolirano od bilo kakvih negativnosti kao što su UDBA, čekanje u redu za meso, točenje benzina samo na parne datume, te općenitih političkih previranja., prosječno dijete osamdesetih je bilo sasvim sretno.

Što je usrećivalo poletarca poput mene? Izdvajam samo tri vrlo nasumične stvari:

PIONIRI

Ne sjećam se baš svakog detalja- samo velike gužve,neizmjerne sreće i ponosa, te suza koje su kanule pri izgovaranju zakletve (što iz mojih očiju, što iz roditeljskih).

Ah da, i činjenice da se klinac s kojim sam stajala u paru tih nekoliko sati- usrao od nervoze.

Ne metaforički, već se moj drug Šime tako žestoko usrao u svoje pionirske hlačice da sam prvih pola sata (valjda dok je govno bilo svježe) imala osjećaj da stojim kraj septičke jame u koju se istovarilo dvadesetak kamiondžija nakon trovanja salmonelom u nekoj prčvarnici na staroj karlovačkoj cesti.

Moje sjećanje na pionire je, sudeći po svemu, uglavnom olfaktorno.

 

Izvor

KINDER JAJA

Teško je to i zamisliti sada, ali kinder jaja su nekoć bila sveti gral dječjeg gastronomsko-kolekcionarskog užitka. Kao kakve endemske egzotične životinje donosila su se preko granice iz tamo nekih (meni) dalekih zemalja, a ako niste u familiji imali gasterbajtere (a ja nisam)- viđali ste ih otprilike jednom u dva-tri mjeseca.

Kad bih se konačno dokopala te jajolike svetinje, postavila bih je na kakvo istaknuto mjesto (kao da se radi u najmanju ruku o Faberge jajetu kojeg sam upravo kupila na aukciji za deset milja dolara), te dva dana samo zaljubljeno gledala. Da sam bila poetska duša vjerojatno bih napisala i kakvu pjesmu u osmercu, slobodnog stiha.

Mislim da je bolje da vas poštedim detaljnih opisa odmotavanja folije, jedenja čokolade i klimaksa cijele ceremonije: slaganja igračke. Reći ću samo da mi danas kad se toga prisjećam, iz nekog razloga u primozgu svira Ples Valkira.

 

Izvor

BRANKO KOCKICA

Uopće me ne zanima što se desilo s tim čovjekom nakon što je nestao s ekrana mog televizora na prijelazu u iduće burno desetljeće. Znam samo da me u formativnim godinama jednom tjedno poučavao o okolišu, te kako se lijepo ponašati i biti dobar drug.

Također me naučio da doživotno zamjeram svojim roditeljima jer me nikad nisu htjeli voditi tamo gdje su kuće od čokolade i prozori od marmelade.

Đinđer Čka, reporting for duty